drhtaj naše boli

Nekad mislim da nema kraja, da će srušeni snovi učiniti od mog života krš, zapušteno staro mjesto.. ono o čemu pišu pisci kada porede nešto tužno. Ima dana i momenata kada nema nade, kada ona ode ko zna gdje, i niko ne zna kad će se vratiti, osim mene. A vrati se uvijek kad skupim dovoljno snage da se nadam, i dovoljno hrabrosti da me pad ne razočara. Ne liječi vrijeme rane, mi ih liječimo. Vrijeme nam pomaže da shvatimo i pokušamo da se vratimo na staro. U tom pokušaju, kao i u svakom drugom, nailazimo na prepreke, a moja najveća prepreka su ljudi. Ne ljudi kao bića, nego njihove zle namjere, opaka lica i grube riječi. 

Svaki moj potez, svaka moja odluka se desi uz jednu veliku dozu nervoze. A znate zašto nervoza? Zbog ljudi. Oni su ti koji to prate, procijenjuju, pričaju .. uzimaju za zlo. A ja to neću, neću da budem tema njihovih glupih razgovora, da moje ime uzimaju u svoja usta kroz koja je prošlo, samo Bog zna koliko imena i ružnih riječi. Nekoliko slova, jedna usta, jedna riječ- mogu izazvati toliko emocija kod druge osobe. Psihička bol je mnogo gora od fizičke
.
Ogrebotina, masnica- vidimo kad ih dobijemo, vidimo i kad prođu. Uvreda je vrsta ogrebotine.. samo što je ne vidimo, nego je nosimo cijeli život, kao ogroman teret koji je uvijek prisutan, i koji remeti naš mir. I slobode je sve manje i manje. Hodamo ulicama misleći hoćemo li preživjeti, hoćemo li podnijeti ovaj život, i pronaći nešto što nas smiruje.
Ostaje nada da će me neko nekad shvatiti, posvetiti se samo meni, predati mi se u potpunosti, stopiti sebe sa mnom .. i odlutati.

Komentariši